Koliko sam se samo puta razbila. Jedanput da bih izvela "Katarinin okret", tako sam se "divno" okrenula, da sam se u kucu vratila krvavog nosa. A svaki put kada bih se okrenula u vazduhu (dabome u vazduhu, dobro ste procitali), vidjela sam na stotine prisutnih u dvorani koji me podrzavaju ogromnim aplauzom (masta moze svasta, vjerujte mi). Dok me u mojoj masti publika podrzavala aplauzom, stvarnost je izgedala potpuno drugacije. Iz te divne i slavne idile trgnuo me mamin glas: "Sta si to uradila, sva si krvava?" A ja onako nevino, kako to samo dijete umije, odgovorim: "Ma...ja se malo klizala...i umalo da osvojim prvu nagradu na Olimpijadi". Toliko o slavi i slavnima.

Te davne '84.-e, bila sam samo devetogodisnja djevojcica koja je bila u nizim razredima osnovne skole i koja se radovala svakoj nedjelji zbog serije "Plavo ljeto". Sigurna sam da se mnogi od vas sjecaju ove spanjolske serije. Bila je obozavana kako medju klincima, tako i medju starijima. Dobro se sjecam da je bio neki djecak koji se zvao Tito. To mi je bilo tako cudno...da se jos "neko" moze zvati Tito. Nezamislivo za djevojcicu mog uzrasta, jer Tito je bio samo jedan.

Sto se tice muzike tog vremena, mislim da s pravom mogu reci da je Cola bio legenda. Cola i njegove Lokice. Svaka cura, curica, a bogme i pokoja mama je morala imati "Lokice frizuru", inace nije bila "in". Svi smo se bili "ufurali" u Colin fazon. Pjesme kao sto su: "Ti si mi u krvi", "Ti mozes sve, al' jedno ne", "Cura iz Zenice" itd. oznacile su '84.-u godinu.

Iskreno - da vam pisem o svemu cega se sjecam, o svemu sto mi tako mnogo znaci, o svemu sto mi ubrzava otkucaje srca i magli oci suzama... trebalo bi mi "malkice" vise prostora od ove jedne stranice na web-u.

Sigurna sam da svako od nas ima ovih momenata. Jer u ovoj tudjini i zivimo od te lijepe proslosti. Kojekakvi naucnici, filozofi ili pametnjakovici kazu: "Ne razmisljajte o proslosti, ostavite je iza sebe i vedro gledajte u buducnost!".Mogu oni pricati sta hoce. Kako jedan Bosanac da baci Bosnu u zaborav? Kako da se ne sjeti Vucka i Olimpijskih Igara u lijepom Sarajevu, biseru nase Bosne i Hercegovine? Kako da ga jeza ne uhvati kada cuje pjesmu "Bosno moja, divna, mila, lijepa gizdava..."? Kako da...?
Ah, ti pametnjakovici - da su zivjeli nasim bosankim zivotima, proslost bi im bila najvece blago.

I na kraju... eto ne mogu, a da ne zavrsim pjesmom:
"Cura iz Zenice, nosi dokoljenice,
Crne pletenice, plave naramenice
Juznije do Doboja, ona mi je najbolja..."

I love Sarajevo - a nisam iz Sarajeva. I love Vucko.
I JUST SO MUCH LOVE BOSNIA AND HERZEGOVINA.

By Maida Caklo